Sadržaj
Trčanje
Veliki M… mnogo ljudi me pitalo zašto baš maraton. Izazov. Trud. Rad. Predanost. Napor. Izdržljivost. Snaga. Osmijeh. Ljubav. Sve to mi pada na pamet kada pomislim na maraton.
Prvi polumaraton
Na prvi službeni polumaraton otišla sam u listopadu 2012. godine, u Zagreb. Ispalo je vrlo spontano jer sam se prijavila par dana prije utrke. Do tada sam najviše istrčala oko 16 km u komadu. Nisam pratila nikakav poseban program priprema. Smatrala sam da to mogu jer sam bila u formi i jer sam već trčala duže dionice. Bila sam dovoljno pripremljena. I bilo je u redu – sasvim normalan, prosječan rezultat od 2 sata i nešto minuta. Nisam se forsirala i nisam ‘lovila’ vrijeme. Htjela sam samo trčati i uživati. I bilo je lijepo, baš dobro za prvi put, a posebno jer sam ga istrčala na domaćem terenu. Sve je prošlo bez većih napora i bez patnje pa je tako logično nastala želja za još.
Nikada neću zaboraviti osjećaj nakon završetka moje utrke, dok sam promatrala maratonce. Polumaraton je polako završavao, a maratonci su nastavljali s trčanjem još jednog kruga od 21 km. To mi je bilo nezamislivo i toliko nedostižno! Divila sam se toj fantastičnoj upornosti i izdržljivosti, tom predivnom ljudskom duhu. U tom trenu sam poželjela istrčati maraton. Htjela sam osjetiti sve što osjećaju oni, htjela sam proći sve što prolaze oni, htjela sam vidjeti mogu li to. Bio mi je to veliki izazov. No, napominjem, u svijetu trčanja je svaki korak važan, svaka dionica i svaki trkač – apsolutno su svi jednako vrijedni i jednako važni kotačići u toj fantastičnoj ljubavi koja se zove trčanje. Ali baš svi.
Prvi maraton
Iduća godina, 2013., je bila godina mog prvog maratona. Opet sam se odlučila na Zagreb. Našla sam neki jednostavan program priprema za početnike na internetu i s treningom sam započela početkom ljeta. Pripreme su prošle odlično i bez ozljeda, a jedino što je bila pomalo otežavajuća okolnost su vrući ljetni treninzi. Ipak, pozitivno u svemu je što sezona maratona pada u jesen tako da se trči po puno ugodnijim vremenskim uvjetima. Također, pozitivno je i što teški ljetni treninzi stvaraju super formu i izdržljivost pa je jesensko trčanje prava uživancija i sjajna nagrada za ljetne muke.
Na dan utrke mi je psiha bila smirena i sretna jer će prvi put trčati tu udaljenost. Puno su mi pomogli i razni dokumentarci, filmovi i knjige o trčanju i o maratonu. Inspirirali su me i dodatno su mi hranili duh s tom nekom srećom te s poštovanjem prema toj dužini.
Pripremila sam se i na rutu, nekoliko puta sam pregledavala karte, a neprestano sam, svjesno i nesvjesno, vizualizirala trčanje po zagrebačkim ulicama. Trasa mi je bila poznata od godine prije tako da se sve dobro poklopilo. Pripremila sam se na sve opcije, ali prevladale su pozitivne misli i pozitivan ishod. Uz posloženu psihu je i onaj fizički dio dobro: spremno sam dočekala jesen i mogla sam bez zadrške na startnu liniju.
Dobivala sam puno podrške iz okoline i od svojih bližnjih. Mnoge rečenice i mnogi razgovori s puno iskusnijim maratoncima su mi bili značajni, pronalazila sam u njima motivaciju i mir.
Trenirala sam za vrijeme 4:00:00, no to mi je bio samo neki okvir i odlučila sam da se neću zamarati brojkama. Bilo mi je samo važno da svoj prvi maraton završim i da uživam u novom iskustvu. Prije utrke me je mnogo ljudi upozoravalo na famozni ’zid’, a i osobno sam znala što to je: čitala sam o tome, vidjela sam to u dokumentarcima, na internetu itd., ali se nisam previše opterećivala iako sam od 30-og kilometra u nekoliko trenutaka bila u nekom iščekivanju. Na kraju se ipak nismo sudarili: nisam išla preko svojih sposobnosti, nisam se forsirala. Mogla sam pojačati tempo, ali nisam, htjela sam da mi bude ugodno. Cijelo vrijeme utrke sam pazila na unos tekućine i energije, ništa mi nije nedostajalo, okrepne stanice su bile odlične. Tu je još bila i totalna sreća jer trčim svoj prvi maraton – čisti adrenalin.
Moj prvi maraton je bio predivan, divna uspomena za cijeli život i kada sada pomislim na to sve, jako mi je drago da je to bilo upravo na Zagrebačkom maratonu. Drugačije je kada se značajne utakmice igraju doma.
Svaka godina novi maraton
Krajem listopada 2015. istrčala sam svoj drugi maraton, 2016. treći, 2017. četvrti, a 2018. peti. Stvorila se ovisnost, ali ona dobra i tražena. Ove godine se opet vraćam u Zagreb gdje ću prvi put sudjelovati na utrci od 10 kilometara i jako se veselim. Bilo je planova i za maraton, no to sam prebacila na iduću godinu. Sada nisam sama (baby on board) pa će duže dionice malo pričekati, a nadam se da ću iduće godine trčati s bebom u kolicima. To će mi (tj. nama) biti jedan novi i poseban izazov.
Ako još niste bili na maratonu, a voljeli biste, mogu reći – samo naprijed! U tome svemu nije toliko bitna ciljna linija koliko svi oni treninzi koji prethode maratonu. To je jedno prekrasno putovanje od kojeg možete dobiti zaista puno, riječima neizrecivo. Trčanje je jedan veliki učitelj – prepustite mu se!
Valentina Đureković
