Ivica Kostelić, jedan od najboljih skijaša svih vremena

Ivica Kostelić fascinantan je čovjek i osoba koja inspirira. Utjelovljuje najplemenitije oblike prirodnog samopouzdanja koje je izniklo iz znanja, talenta i napornog rada. Zajedno s ocem Antom i sestrom Janicom stvorio je jednu od najzanimljivijih sportskih priča. Oni su dokaz kako za uspjeh nije važno otkuda dolaziš, nego kakav je tvoj sadržaj, jesi li u nečemu svim srcem i koliko strasno voliš to čemu si se posvetio dušom i tijelom. Njegova je najveća sportska ljubav skijanje. Ivica Kostelić od svojeg je skijanja stvorio ep u kojem se pobjede isprepliću s bolnim porazima i tisućama ozljeda. No upravo se zaslugom ljubavi prema skijanju uvijek iznova dizao iz pepela.

U njegovoj je vitrini 26 pobjeda s utrka Svjetskog kupa, ima Veliki kristalni globus i još pet malih, svjetski je prvak i četverostruki olimpijski viceprvak. Tim je plasmanima postao najbolji muški skijaš s područja bivše Jugoslavije. Zaljubljenik je u prirodu, entuzijastičan jedriličar, gitarist i povjesničar. Njegova višeslojna osobnost oduševljava neobičnim stavovima o životu i sportu. Danas je sretno oženjen čovjek i otac četvero djece. Još je uvijek zagriženi sportaš koji se suočava s ekstremnim pothvatima kao što su prelaženje Islanda i Grenlanda na skijama te prelazak Atlantskog oceana u jedrilici.

Zajedno s ocem Antom i sestrom Janicom stvorili ste jednu od najljepših skijaških priča u povijesti. Kako danas, kad je prošlo već nekoliko godina otkad ste profesionalne skije objesili o klin, gledate na svoju karijeru u kojoj ste postigli takoreći sve što se dalo postići?

Kada pogledam unatrag, meni se također naša priča čini posve nevjerojatnom. S obzirom na to otkuda smo došli i u kakvim smo uvjetima trenirali, uistinu smo daleko dospjeli. Na naš uspjeh nesumnjivo je utjecalo dosta čimbenika. Vjerojatno smo imali i malo sreće. No činjenica jest da smo za uspjeh uistinu naporno radili. Naš je otac cijelo vrijeme znao što radi i koji su nam ciljevi, ali to je u našim uvjetima zaista bilo jako teško.

Kako su očeve metode treninga utjecale na vaše samopouzdanje?

Oca su u to vrijeme mnogi smatrali pomalo ludim. No on je bio samouvjeren i siguran u to da ćemo Janica i ja postati svjetski prvaci, unatoč tome što okolnosti nisu išle u našu korist. Svi znamo da Hrvatska prije nas nije imala vrhunske skijaše. Osim toga, u Hrvatskoj je počeo rat. Sjećam se anegdote s ledenjaka Mölltal. Vozio sam se na vučnici s jednim mladim slovenskim trenerom koji mi je rekao: „Znaš, to što vi radite na treninzima dosta je staromodno.“ Premda ni sâm nisam znao koje su suvremene smjernice, to mi je ostalo u glavi. No i sâm sam bio svjestan da je naš put drukčiji. To je bila naša jedina šansa jer nismo imali tako dobre uvjete kao naši konkurenti. Nekako smo morali iznaći način kako nadoknaditi sve nedostatke.

Ali na kraju se sve okrenulo naglavce te ste Vi i Janica postali vrlo čvrste i samouvjerene osobe koje je veoma teško izbaciti iz takta?

Definitivno. Na neki smo način utjelovljenje poznate izreke: „Što te ne ubije, ojača te!“ No činjenica jest da smo cijelo vrijeme vjerovali u naporan rad. Istina je kako nema uspjeha bez znanja i talenta, ali konačnu točku na „i“ uvijek stavlja naporan rad. Još sam kao dijete bio uvjeren da će onaj koji puno trenira sigurno biti uspješan. Taj me pristup obilježio. Naposljetku, pomagao mi je i kada sam se vraćao nakon brojnih ozljeda. Osim toga, sve me to naučilo strpljenju. Možda se sve zajedno događalo nešto sporije, no uvijek se iznova pokazalo da će rezultati doći.

Nekada nije bilo ni interneta koji bi vas mogao odvratiti od zacrtanog puta?

Da, i to. Nekad nije bilo tog utjecaja na djecu. Danas imamo izniman pristup informacijama, ponajprije zahvaljujući internetu. Mi to nismo imali. Mogli smo samo gledati što drugi rade. Još smo najviše trenirali sa Slovencima, ali i oni su imali drukčiji sustav. No ja sam vjerovao kako je naš sustav bolji, prije svega zato što smo kvantitativno trenirali znatno više od naših konkurenata.

.

.

.

Koliko se Vi i Janica međusobno razlikujete?

Janica je svakako izniman talent. Osim toga, imala je iznimnu mentalnu snagu, a to je nešto s čime se rađaš. To je bila dobitna kombinacija zbog koje je bila tako superiorna. Ja nisam bio talentiran poput nje, ali bio sam radnik. I cijelo sam vrijeme vjerovao da će doći vrijeme kada će se sve skupa poklopiti i meni. Tko investira, na kraju ubire plodove.

Danas ste i Vi otac četvero djece. Služite li se u odgoju nekim metodama oca Ante?

Janica i ja kao djeca smo s ocem provodili mnogo vremena u prirodi. Ljeti smo išli na Mljet i ondje upoznavali brojne zakonitosti prirode, te skakali s visokih litica, što nam je pomoglo riješiti se straha. To nas je isklesalo u svestrano čvrste, odlučne, samopouzdane i fokusirane osobe. Očeva vjera u nas pri svemu tome bila je najimpresivnija. Njegova kontrola bila je zanimljiva. Radili smo jako teške stvari i od nas je očekivao natprosječno puno. No suština tog odnosa bila je obostrano povjerenje. Mislim da brojni drugi roditelji nemaju takvo povjerenje u svoju djecu. I sâm slično vjerujem svojoj djeci. Moja je supruga znatno opreznija, ali također im u situacijama, koje se možda čine opasnima, potpuno vjerujem i puštam ih da sami utvrde svoja ograničenja.

Koliko su stara vaša djeca, bave li se sportom?

Stariji sin ima sedam godina, a mlađi pet. Blizanke imaju godinu i pol. A što ja znam, pomalo da. Živimo na selu. Stariji dječaci malo igraju nogomet. Najstariji također već skija. Ide mu prilično dobro i dosta je koordiniran. No na njih nikako ne vršimo pritisak.

Osvojili ste Veliki kristalni globus, uz njega imate još pet malih, bili ste svjetski prvak, imate četiri srebrne olimpijske medalje, pobijedili ste na 26 natjecanja Svjetskog kupa. Je li Vam moguće iz tog mnoštva fantastičnih postignuća odabrati najdraže?

To me često pitaju. No na to je gotovo nemoguće odgovoriti. Sva su postignuća dio čovjeka i za mene su poput djece. Zato ne mogu reći koje mi je najdraže. Možda je najposebnija bila moja prva pobjeda koju sam 2001. godine ostvario u Aspenu sa startnim brojem 64. To je bila svojevrsna prijelomnica u mojoj karijeri i zato ima posebno značenje. U studenom je od nje proteklo već 20 godina. Ta je pobjeda stigla nakon teške tri sezone u kojima sam više bio na rehabilitacijama nego na skijama. Oko sebe sam dosta dugo osjećao same negativne misli, a to je natjecanje bilo nekakva katarza. Naravno, i ostale pobjede također donose jako lijepe priče.

Na Vašem su Vas putu često morile ozljede, no unatoč njima relativno ste dugo ostali u igri. Što vas je tjeralo naprijed?

Janica i ja imali smo toliko ozljeda da bismo mogli nanovo napisati anatomski atlas. Te su ozljede za mene najveća škola. Preko njih sam spoznao koliko jako volim skijanje. U razdobljima kada nisam mogao skijati, neizmjerno mi je nedostajalo gorje i snijeg. Cijelo sam vrijeme gledao van prema gorskim vrhovima. Tada sam shvatio da me tjera iskrena ljubav prema skijanju, gorju i natjecanjima. Spoznao sam kako rezultati nisu najvažniji, a ta se lekcija na mojem putu ponavljala uvijek iznova. Često su me pitali jesam li nesretan jer imam samo četiri srebrne medalje i nijedno zlato.

Čudno su me gledali kada sam u završnoj fazi karijere tako dugo ostao u igri. No moj je odgovor uvijek bio isti. Sve radim iz ljubavi prema skijanju. Sretan sam samo kada sam na vrhu planine. Istodobno se sjetim i legendarne reklame za Nike u kojoj trkač potpuno sam trči uzbrdo, a spiker govori: „Novac na vrhu planine ne vrijedi, slava na vrhu planine ne vrijedi, publika na vrhu planine ne vrijedi. Na vrhu planine vrijedi samo vrh planine!“ To je bit sporta. To je ono što povezuje amatere i profesionalce. Svatko ima svoj planinski vrh na kojem ga čeka pobjeda.

Vi i Janica najviše ste zaslužni za to što je Hrvatska uvrštena na skijaški zemljovid. Većina stručnjaka bila je uvjerena da će ta bajka početi i završiti s vama, no tomu nije tako. U kakvom je stanju hrvatsko skijanje danas?

Možda je najvažniji dio naše ostavštine činjenica što naša reprezentacija još uvijek dobro djeluje. Činjenica je da Hrvatska baš i nije poznata kao skijaška zemlja, ali još uvijek imamo nekoliko odličnih natjecatelja. Da je naša priča tek izolirani slučaj, to sve zajedno bilo bi bezvrijedno. Ta je ostavština značajnija od naših rezultata. Vedran Pavlek izniman je direktor reprezentacije jer je i u kriznim godinama znao održati dobre uvjete za trening. Sada imamo odličnog Filipa Zubčića, a slijedi ga više od nekoliko nadarenih mladih skijaša. I ta se priča još uvijek nastavlja.

Nakon završetka karijere posvetili ste se nekim ekstremnim sportskim avanturama. S obzirom na to da se na skijama prešli i Island i Grenland, može li se zaključiti da Vas jako privlače sjeverne zemlje? 

Priroda me oduvijek iznimno privlači, a nešto je sigurno i u adrenalinu. Sjeverne zemlje oduševljavaju me u prvom redu zato što je u njima priroda još uvijek netaknuta, još je uvijek kako je bilo prije tisuću i više godina. S obzirom na to da moja supruga dolazi s Islanda, tamo idemo barem jednom godišnje.

U vrijeme Vaše plodne i dugotrajne karijere skijaška oprema također je doživjela izniman napredak. Čime vas najviše oduševljavaju suvremene skije?

Najveću revoluciju donijele su carving skije. Sve što je uslijedilo bilo je svojevrsna optimizacija carvinga. Skije su danas uistinu odlične i pružaju brojne mogućnosti. Rekreativni skijaš ponajprije može na vlastitoj koži osjetiti carving zavoj koji je Ingemar Stenmark znao izvesti još na klasičnim skijama. S druge strane, skijanje s takvim skijama jest opasnije.

Koliko često danas skijate za svoju dušu?

Najviše volim skijanje po neugaženom snijegu i ekstremnim terenima. To mi je u vrijeme natjecateljske karijere najviše nedostajalo. Sada si to mogu priuštiti češće. U posljednje smo vrijeme imali nekoliko zaista dobrih zima. Moj dobar prijatelj Matej Bradaškja iz Boveca odlično poznaje terene oko Kanina i Mangarta. Zahvaljujući njemu prošlu smo zimu dosta skijali u vašim krajevima.

Na skijama Salomon postigli ste neke od svojih najvećih uspjeha. Koje ste odabrali za zimu 2021./22.?

Na uređenim stazama i dalje najradije skijam na slalomskim skijama. Salomon ima nekoliko modela koji su vrlo slični natjecateljskim inačicama. Po neugaženom snijegu najradije skijam na skijama Salomon Quest 99 ili 109. Te su skije idealna kombinacija plovnosti i reaktivnosti. Na njima možeš skijati i po tvrđim terenima, a istodobno su i prilično lagane za nošenje.

U studenom ste proslavili 42. rođendan, imate nove sportske planove? U posljednje Vas vrijeme jako oduševljava oceansko jedrenje?

Točno. Još od 2018. godine natječem se u razredu 40. Sada me iznimno privlači Atlantski ocean. Često odlazim u Normandiju ili Bretanju jer je ondje na rasporedu dosta oceanskih regata. Ove godine također planiram dvije prekoatlantske regate, jednu u dvojcu i jednu kao pojedinac. Na oceanima vladaju sasvim drukčiji uvjeti od onih u Sredozemlju. Puno su zahtjevniji, ali također nagrađuju posve drukčijim osjećajem.