Sadržaj

TRČANJE U KENIJI

Za početak kratko predstavljanje. Za sebe bih rekla da sam dugogodišnja trkačica s povelikim iskustvom. Koja se (uz prijedlog prijateljice) odlučila na novu trkačku avanturu, a to su visinske pripreme u Keniji.  Trčanje u Keniji, obzirom je to jedna od najvećih želja i san svakog trkača, mogu reći da mi nije dugo trebalo da se odlučim za tu avanturu.

b

E sada, zašto visinske pripreme i zašto baš Kenija?

Za trkače s malo manjim iskustvom, ili one koji se tek namjeravaju upustiti u to, visinske pripreme važan su dio u trenažnom procesu trkača. Najčešće se na njih odlučuju trkači na srednje i duge pruge. Na visini je udio kisika u zraku manji pa je tijelo u neprestanoj hipoksiji. To potiče tijelo na proizvodnju više crvenih krvnih zrnaca koja prenose kisik. Na taj način, kada se spustimo na morsku visinu, poboljšavamo svoj performans.

A zašto trčanje u Keniji?

Pa kao šta mnogi znaju, kenijski trkači su jedni od najboljih u svijetu u trčanju na duže staze. Osim nadmorske visine, u tome im pomaže i sama građa tijela i naravno način treninga. Najpoznatiji kamp za visinske pripreme nalazi se u Itenu. Za taj smo se i mi odlučili kako bismo stekli novo, neprocijenjivo iskustvo i još bolje upoznali trkačku kulturu. Nakon podužeg puta, stižemo u Iten. Prvi dojam- jako puno crvenice i puno, puno nebetoniranih puteva za trčanje. Trčanje u Keniji i ostale dojmove pročitajte u drugom dijelu moje kenijske avanture, koji stiže za koji dan.

PODLOGA

č

Mislim da je najbolje dojmove iznijeti kroz neke razlike između trčanja kod nas (u Hrvatskoj) i u Keniji. Što se tiče same podloge za trčanje, velika je razlika. Oni imaju jako puno crvenice, s pomanjim kamenjima, iako moram priznati da smo par puta naletili na puteve s ogromnim kamenjima na kojima je bio veliki zahtjev trčati. 

Staza i puteva ima beskonačno. Ali uz to i beskonačno uzbrdica. SVE je uzbrdo nizbrdo. I nemojte vjerovati ako netko kaže da je nešto ravno u Itenu, nije, nego je samo manje uzbrdo haha. Nije ni čudno što su Kenijci tako dobri na krosevima (trčanje u prirodi) jer oni jure po uzbrdici. Dok sam se ja žalila trčeći po uzbrdici, pored nas je 2km trčalo dijete u japankama s kantom. Nakon toga sam se prestala žaliti haha. 

O

Osim puteva po gradu, najpoznatija ,,ravna” ruta za trčanje je cesta koja se zove Moiben Road. Do nje se dolazi kombijem i put do tamo košta 3kn, za 25min vožnje. Tamo se mogu vidjeti mnogi strani, ali i lokalni trkači kako odrađuju svoje kilometraže.

Uz to, trčali smo i na stazi. Na poznatoj stazi- Kipchoge stadion u Eldoretu. Da, tamo trenira i Eliud Kipchoge, jedini čovjek koji je trčao ispod 2h maraton. I tamo trenira jako puno brze ekipe. I ima puno ljudi. Ali je veliki doživljaj vidjeti tako puno trkača na toj razini i trenirati s njima.

h

LJUDI

l

Ljudi su nešto što se meni osobno najviše svidjelo do sada. Svi su pristojni, dobronamjeni, žele ti pomoći u svemu. U Keniji ne treba navigacija, samo pitaš nekoga i on te odvede do tvojeg odredišta. I u Itenu je jako razvijena trkačka kultura.

Svi te poštuju ako trčiš, djeca te pozdravljaju, smiješe se, pitaju kako si… Trkača ima u svako doba dana, kada god smo izašli iz kampa, vidjeli smo barem 5 trkača. Svi u Itenu trče.

 NAČIN TRENIRANJA

l

Mi smo se svako jutro budili u 6:00h. Sunce izađe u 6:30h i to je vrijeme za naš prvi trening. Tada već ima jako puno trkača vani, ali ima i onih koji trče prije toga, po mraku. Utorkom i četvrtkom mogu se pronaći velike grupe kenijskih trkača u 7h i 9h kako odrađuju fartlek (npr.40min s izmjenama ritma- 1 min brzo trčanje, 1 min laganije). Osim toga, subotom najčešće bude duža kilometraža, što Europljani i Amerikanci češće odrađuju nedjeljom. Ujutro trče u kratkim rukavima, a popodne u šuškavcima, za zaštitu od sunca.

d

Tu je velika razlika od nas jer kod nas možete vidjeti hrpu ljudi na 30 stupnjeva u svemu kratkom, ali ne i tamo (osim stranih trkača naravno). 

Najčešće se trenira 2 puta dnevno, s jednim teškim treningom i drugim kratkim rastrčavanjem.  Temperature su ujutro i više nego ugodne za trčanje, štoviše, rekla bih da je podosta hladno. Mi smo osobno ujutro trčali najčešće u šuškavcima. Preko dana bude toplo, ali pošto je čest vjetar, nikada nije prevruće. 

I puno su veći standardi nego kod nas. Da bi zarađivao kao muški trkač u Keniji moraš trčati maraton ispod 2:08h. Samo za omjere, hrvatski rekord u maratonu je 2:17h. Potpuno je normalno čuti rečenice kao: ,, Ma ponekad odem trčati, 20-30km, ali ništa ozbiljno, sad mi je rezultat na maratonu negdje 2:12h”. 

C

HRANA

j

Tu se jede jako puno ugalija (nešto slično našem grizu) i chapatija (nešto između mlinaca i palačinki). I navodno piju puno fermentiranog mlijeka. I to su navodno tajna oružja kenijske izdržljivosti. Nadam se da je tako, jer smo mi jako puno toga jeli. 

Što se tiče same vitkosti, tj.tjelesne građe Kenijaca, moram priznati da su trkači većinom vitki. Ali imaju i jako lijepo izraženu muskulaturu i vjerujem da su dosta snažni. 

TRČANJE NAS POVEZUJE

Jedna od najljepših stvari ovdje je upoznavanje novih ljudi. Izmjenjivanje iskustava, savjeta, prijedloga i najbolje- stjecanje prijatelja za cijeli život. Uvijek imamo nepresušnu temu za razgovor- trčanje. Već smo upoznali jako puno ljudi, od lokalaca, do najpoznatijih trkača kao što je Sifan Hassan. I sa svima smo trenirali. 

Ovdje nema podjele prema rezultatima, svatko je dobrodošao, od početnika do svjetskog pobjednika. Tu stvarno vrijedi trčanje nas povezuje, jer bez obzira na rezultate, bez obzira na boju kože, bez obzira na različitosti u kulturama, svi se zajedno druže, provode vrijeme zajedno, podržavaju jedni druge i naravno trče. 

Napisala;  Katarina Vukančić