Trčanje

TRAIL PRIVLAČI SVE VIŠE TRKAČA ?

Rijetki su oni čiji su prvi trkački koraci bili trailaški – u šumi, na brdu. Oduvijek je neki logički slijed bio, nakon određenog iskustva na ravnici, prebaciti se s asfalta u divljinu. Ako i to… Pa zašto trail trčanje doživljavamo kao takvu egzotiku i zastrašujuću apstrakciju i kakva nas to, istovremeno, magnetska sila privlači njemu?

Percepcija je, da je trail trčanje rezervirano za neke tamo mange i da se mora “puno žganaca pojesti“ kako bi se preobulo iz cestovnih u offroad tenisice. Možda će tek poneki brdski biciklist ili planinar iz gojzerica promijeniti modus operandi u prirodi. No, je li uistinu potrebno neko drugo prethodno iskustvo za trail trčanje. I zašto ono postaje privlačno sve većem broju trkača, nakon što ga jednom iskuse, odvagnuli smo u sljedećim recima.

Raznolikost terena znači dinamičniji trening

Trčanje ravnom i tvrdom podlogom iziskuje određeni tempo, te njegovo održavanje i ujednačenost. Nema tu prostora za hodanje i mijenjanje ritma, odmor, eskiviranje. Na stranu treniranje dionica i slično, jer tek to iziskuje posebnu razinu napora i (tako nam mrsku) discipliniranost. To nipošto ne znači da je trail eskiviranje. Međutim, promjena terena u ovoj disciplini nameće i stalnu promjenu tempa.

To na određenim dijelovima staze, za određene dijelove tijela i jednu skupinu mišića znači odmor, dok za one druge predstavlja napor. A kad ispenjemo taj grozni uspon, slijedi nizbrdica na kojoj se pak potpuno mijenja tempo, način kretanja i aktiviraju se neki drugi mišići i dijelovi tijela. To trail trčanje čini mnogo dinamičnijim i zanimljivijim od trčanja ravnice koja diktira ujednačeni pokret.

Kad se zaljubiš u šumu, uvijek joj se vraćaš

Osim promjene terena i tempa, na trailu se stalno mijenja okolina, a kako se radi o kretanju prirodom, okolina je mnogo atraktivnija. Slike i zvukovi koji nas okružuju stimuliraju naša osjetila, ispunjavaju nas zadovoljstvom i unutarnjim mirom. Doslovce pune naše baterije. Utoliko je trail trčanje psihički mnogo lakše, dok nerijetko brzi trkački trening po ravnoj i tvrdoj podlozi doživljavamo kao obvezu koju bismo često rado i izbjegli. Stoga se često dogodi da se cestovnjak zaljubi u šumu kad prvi put iskusi trening u njoj i uvijek joj se vraća.

Promjena podloge i obuće – tajni recept uspješnih trkača

Kako ne bi ispalo da kao gorljivi lobisti traila “blatimo“ cestu, recimo odmah da su raznolikost treninga i redovna promjena podloge dobitna kombinacija za svakog uspješnog trkača i trkačicu. Dakle, kao što ne trčiš uvijek istim tempom istu dužinu, tako ni svi treninzi ne bi trebali biti po istom terenu i u istoj obući.

Oduvijek je poznato nadmudrivanje zakletih cestovnjaka i trailera kako je trkačka podloga baš onih drugih plodno tlo za povrede. Međutim, istina stoji negdje između – na offroadu uganuće gležnja zbog zamki divljeg i neravnog terena izvjesno je koliko i povreda koljena na cesti zbog konstantnog “habanja“ istog mjesta u zglobu, uslijed opetovanog pokreta i nabijanja po tvrdoj podlozi.

Naime, uzrok tim povredama je to što svakodnevnim identičnim uvjetima preopterećujemo iste dijelove tijela. Otprilike kao i kad godinama obavljate isti posao na kojem steknete kronične boljke određenog područja tijela, jer ste opetovano radili iste pokrete ili u istom položaju. Tako da ćemo ravnomjernije rasporediti opterećenost tijela i smanjiti rizik od ozljeda ukoliko češće promijenimo trkačku podlogu, a sukladno tome i obuću. Na taj način naše tijelo postaje otpornije.

Apsolutna aktivacija i suradnja uma i tijela

Iako je uvriježeno mišljenje da je neravan i divlji teren opasan, i da ćemo se ondje neminovno povrijediti, zapravo je sasvim suprotno. Modernim načinom života i stavljanjem svojeg tijela u sigurne uvjete, poprilično smo zakržljali i ograničili svoje motoričke sposobnosti. Izlaskom ispod staklenog zvona i vraćanjem tijela u divljinu, budimo ono iskonsko u njemu – i fizički i mentalno. Neravan teren od nas iziskuje umnogo veću aktivaciju tijela nego na cesti. U brdu zbog raznolikosti terena sudjeluju mnogi mišići koji u “pravocrtnom“ trčanju nisu previše aktivni, poput mišića corea. Također, uvjetima za mnogo veću gibljivost zglobova dobivamo na elastičnosti tetiva i ligamenata te ih jačamo.

Ruku pod ruku s fizičkim benefitima, terensko trčanje osnažuje nas i mentalno. Dok je trčanje po ravnoj podlozi uglavnom automatizirano, ono po divljini iziskuje maksimalnu budnost trkača zbog niza prepreka koje se nalaze ispred. Ovdje uvijek moramo biti svjesni svoje okoline. Kako bi se svladala svaka promjena terena i tijelo mu se prilagodilo korakom, nagibom, skokom, neophodna je uigrana koordinacija mozga i tijela. Ovakav teren iziskuje maksimalnu koncentraciju i ne dozvoljava nam da “mozak pustimo na pašu“.

Trail je i za početnike i laike

Kad neka manja sredina organizira prvi i jedini događaj poput trail utrke na području šire okolice. Na njega će se rado sjatiti masa entuzijasta i znatiželjnika koji čak nikad prije nisu ozbiljnije potrčali. Samo zato što su željni događanja, avanture i nešto se novo događa u njihovoj sredini.U ovoj situaciji neznanje je možda i blaženo! Jer laici cestovne utrke percipiraju kao nešto gdje moraš moći trčati, biti u kondiciji i biti brz.

Nasuprot tome, trail doživljavaju izletnički, kao kretanje prirodom misleći “Pa ako ne mogu trčati, prehodat ću tih 10-ak kilometara!“ Što je vrlo pozitivno i, nakon prvog iskustva, počesto poticajno za prijaviti se na iduće utrke. Znamo da je uvijek najteže učiniti prvi korak, pogotovo ako nešto djeluje zastrašujuće i teško, a trail laiku djeluje zabavno i kao uživancija. Jasno, to ne umanjuje napor potreban za svladavanje terena, hodali mi ili trčali na trailu. Ipak, odličan je motivator ukoliko ga doživljavamo kao avanturu.