Sadržaj
Nogomet
Nogomet se 2006. vratio u Europu, u Njemačku. Mundijal je dobio germanski red, ali i balkansku dušu. Hrvatska je pod Cicom Kranjčarom kvalifikacijama protutnjala kao brzi vlak. A ždrijeb je rekao: 13. lipnja, Berlin, Hrvatska – Brazil. A kad kuglice spoje Vatrene i Seleção, znalo se da slijedi spektakl. Berlin toga popodneva nije bio grad, nego produžena tribina Maksimira i Poljuda. Himna je parala nebom, a pedesetak tisuća Hrvata na tribinama pretvorilo je stadion u crveno-bijeli amfiteatar, u kojem se pjevalo kao da sutra ne postoji. Kadar koji ostaje za sva vremena: Zlatko Kranjčar, čovjek koji je vidio svega u nogometu, sa suzom u oku i rukom na srcu.
Kao i u svim dobrim hrvatskim pričama, scenarij je napisao netko drugi. Hrvatsku feštu u Berlinu pokvario je Kaka, u finišu prvog poluvremena. Rezultat se do kraja nije mijenjao, ali raspored je izgledao kao da ga je pisao optimist. Japan i Australija, uz vojsku navijača koja je već kupila karte i za osminu finala. Vatreni su mogli mirno spavati. Barem na papiru. U stvarnosti, papir je bio vlažan, a snovi kratkog roka trajanja.
Kad nogomet postane rulet: Hrvatska, Australija i povijesni sudački gaf
Protiv Japana je nogomet bio tvrd, žilav i na granici probavljivog. Srna je promašio penal i završilo je 0:0. Ostalo je da se sve odluči u Stuttgartu, na stadionu Gottlieb Daimlera ponovno ista priča. Iseljena Hrvatska vratila se na jedan vikend kući, u kockastom dresu i s pjesmom. Dekor savršen, scenografija kao naručena. Samo je trebalo odigrati. I pobijediti.
Utakmica s Australijom bila je nogometni rulet: dva puta Hrvatska vodi, dva puta Australija vraća. Remi je bio kao loše napisan ugovor – malima spas, velikima kazna. Australci su već imali tri boda protiv Japana u džepu iz prvog kola, Hrvatima je trebao trijumf. U takvim situacijama stigla je nervoza. A kad se nervoza useli u hrvatsku svlačionicu, sve pada u vodu.
Na scenu stupa Graham Poll, čovjek koji je do tog dana bio cijenjeni engleski sudac. A od toga dana nadalje, sinonim za najveći gaf u povijesti suđenja. Utakmica se pretvara u kazalište kartona. Dario Šimić odlazi pod tuš u 85. minuti, Brett Emerton mu se pridružuje dvije minute kasnije. Negdje između prekršaja, psovki i zvižduka, u bilježnici se rađa najpoznatiji lapsus modernog nogometa. Šimunić dobiva prvi žuti ranije, sve po protokolu. Onda, pred kraj, drugi. I tu priča prestaje biti logična, a zapravo postaje legendarna. Poll umjesto crvenog vadi olovku i upisuje ga među Australce. Navodno je presudio australski naglasak našeg stopera. I tako, hrvatski branič nastavlja igrati s dva žuta kartona u nekom paralelnom svemiru u kojem se pravila znaju, ali se ne primjenjuju. Nitko na terenu ne reagira, nitko od delegata ne maše, samo TV komentatori u nevjerici broje kartone. U sudačkoj nadoknadi Šimunić dobiva treći žuti i onda, tek onda, Poll izvlači crveni. To je trenutak kad i sam shvaća da je povijest upravo prošla pored njega, samo u krivom smjeru.
Mundijal 2006: kaos i legende
Taj udarac ne znači samo kraj utakmice; znači kraj jednog ciklusa. Hrvatska dobiva povratnu kartu, Australija odlazi u osminu finala, a Graham Poll pakira kofere. FIFA ga diskretno šalje kući, kao profesora koji je na maturi krivo prepisivao zadatke. Više nije sudio nijednu utakmicu na tom turniru, a taj previd ostao mu je trajna biografija. Kasnije su on i pomoćnici priznali da su drugi žuti karton upisali pogrešno, umjesto Šimuniću dali su ga Mooreu.
HNS je po povratku brzo našao krivca. Nije bila FIFA, nije bio Poll, nisu bili promašeni penali ni izgubljene lopte. U takvim pričama uvijek strada izbornik. Cico Kranjčar je otišao, više zbog pritiska javnosti nego zbog rezultata. A Njemačka 2006. u kolektivnoj memoriji ostaje kao turnir surove romantike i grubih prekršaja. Utakmica Nizozemska – Portugal, “bitka za Nürnberg”, bila je festival kartona: 16 žutih, 4 crvena. Rekordan broj opomena natjerao je FIFA-u da nakon prvenstva revidira sudačke kriterije.
Grande finale tog nervoznog Mundijala stiglo je, naravno, u Berlinu, gdje su se našle Francuska i Italija. Zidane, čovjek koji je vukao Francusku do finala, odlučio je karijeru završiti panenkom i – glavom. Finale počinje panenkom koja udara u prečku, ulazi i ostaje. Materazzi izjednačuje glavom, kao da mu je sudbina dala ulogu suparnika, strijelca i antiheroja u istoj večeri. U 110. minuti, u produžetku, odvija se scena koja će promijeniti sve. Zidane i Materazzi nešto si šapću, navlače se za dres, nogomet prelazi iz taktike u psihologiju. Francuz mu navodno dobacuje da će mu dati dres nakon utakmice ako ga toliko želi. Talijan vraća rečenicom koja ulazi u legendu: dres ga ne zanima, radije bi – njegovu sestru. Za temperamentnog Zidanea to je bio prekidač. Zaustavlja se, okreće i udara ga glavom u prsa, onako kako je inače udarao lopte: odlučno, bez kalkulacije.
Nogomet
Materazzi pada, Elizondo se konzultira s četvrtim sucem, crveni karton izlazi kao presuda jednoj karijeri. Francuska ostatak produžetka igra bez svog dirigenta, bez čovjeka koji je znao stati na loptu kad svi drugi trče. Italija čeka penale, a raspucavanje završava 5:3. Dok Talijani slave svoj četvrti naslov, Zidane iz tunela gleda kako njegov posljednji nastup završava porazom. Nogomet je još jednom pokazao da ne voli savršene završetke.
Nasljeđe tog udarca glavom izašlo je izvan nogometa. Zidaneov headbutt dobio je svoje skulpture, kip u Parizu, ušao u reklame, filmove, memove; postao je kulturni artefakt, jednako citiran kao i njegovi driblinzi koji su bili – savršeni. Materazzi je godinama poslije pričao svoju verziju, Zidane svoju, ali suština je ista: u jednoj rečenici i jednom udarcu sažeto je sve ono što nogomet jest – igra u kojoj emocija ponekad pregazi zdrav razum.
Njemačka 2006. tako ostaje Mundijal na kojem se nogomet “vratio u Europu”, ali je usput pokazao da Europa još uvijek ima balkanštine u krvi, talijanskog cinizma, francuske elegancije i engleskih sudačkih gafova. Turnir koji nije dao puno golova, ali je dao priče. A priče, rekli bi stari, traju duže od rezultata na semaforu.
