Sadržaj
Nogomet
SP 2014. za Hrvatsku je bilo povratak na veliku scenu, ali i podsjetnik da nogomet često nema milosti, čak ni prema generaciji koja se smatrala spremnom za nešto više. Četiri godine ranije Vatreni su ostali doma, što je za reprezentaciju koja je na Euru 2012. izgledala kao ozbiljan kandidat za europski tron bio šok iz kojeg se dugo izlazilo. Bilićev sastav imao je glavu i rep, imao je podršku nacije, ali u skupini s Englezima i Ukrajincima zapelo je na sitnicama i tom jednom bodu. Engleska je otputovala u Južnu Afriku, Ukrajina pala u baražu s Grcima, Hrvatska je ostala pred televizorom.
U Brazilu se, na jubilarnom 20. Mundijalu, na klupi pojavio Niko Kovač. Debitantski izbornik, kapetanska aura, ideja da se “popeglaju” stvari i vrati red. A odmah na startu – Brazil. I odmah na startu – Nishimura. Japanski sudac postao je simbol nepravde: kod 1:1 Fred je odglumio za Oskara, kazneni udarac izmišljen, Neymar hladan. Utakmica je bila zaključena u trenutku kad je trebala postati drama.
“Ne može čovjek igrati protiv 12 igrača…”, ispustio je Dejan Lovren rečenicu koja je savršeno opisala osjećaj cijele svlačionice. No, Mundijal tu nije završio.
Kamerun u Manausu bio je druga, gotovo savršena slika Hrvatske. U strašnoj vlazi, tamo gdje se dah lijepi za pluća, Vatreni su odigrali nogometnu disertaciju. Skoro 40 tisuća ljudi gledalo je kako Olić otvara, Perišić odmah na startu nastavka diže na 2:0, a Mandžukić s dva komada zaključuje večer za album. Songov crveni, Mandžukićev osmijeh, euforija nacije. Još samo Meksiko…
A onda Recife i slika koja kao da je iz drugog filma. Nije bilo ni ideje, ni agresije, ni brzine. Hrvatska je djelovala kao ispuhani balon, momčad koja zna da joj treba pobjeda, a igra kao da joj je dovoljan bod. I još su se nekako držali do sredine drugog dijela, a onda je Meksiko u jedanaest crnih minuta riješio utakmicu i pitanje putnika u osminu finala. Tri gola u mreži Pletikose, trasiran put dalje, a Hrvatskoj karta u jednom smjeru – kući. Perišić je samo uljepšao semafor, a Rebićev kasni crveni karton stavio je točku na kraj.
Ta je utakmica ušla u registar kao “propuštena šansa generacije”. I danas mnogi iz te svlačionice imaju isti refren – bili smo zreli za više. Najviše se prstom upiralo u Niku Kovača: u dvoboj biti ili ne biti ušao je s planom koji prvih sat vremena nije donio nikakav rizik. No u Savezu nisu vidjeli razlog za dramatične rezove. Kovač je ostao, smjena je došla tek godinu dana kasnije, u rujnu 2015., nakon nule s Azerbajdžanom i poraza od Norveške, uz obrazloženje da momčad ne napreduje koliko vrijedi.
Brazil 2014. – Mundijal spektakla, suza i povijesnog sloma
Bio je to festival nogometa i festival apsurda. Turnir pun golova, ritma i spektakla, ali i prvenstvo koje će se zauvijek pamtiti po povijesnom debaklu domaćina. U polufinalu, na Mineirãu, Brazil je dočekao Njemačku i doživio večer koja se danas spominje kao “Mineirazo”. Bez Neymara, bez Thiaga Silve, s teretom nacije na leđima, upali su u crnu rupu iz koje se nije moglo izaći. Müller je otvorio, Kroos i Khedira u međuvremenu složili petardu već do pola sata. Pet komada u 30 minuta, na domaćem terenu, pod žutim nebom. U nastavku još dva gola Schürrlea, tek počasni pogodak Oscara i rijeka suza na tribinama. Brazilska trauma emitirana u izravnom prijenosu.
Njemačka je logično otišla do kraja. Spokojna, organizirana, bez viška emocija. U finalu je pala Argentina, Götze je zabio za naslov, a Elf je uzeo krunu koja se najavljivala godinama. Kostarika je, usput, postala hit turnira. Iz skupine smrti izbacila je Urugvaj, Italiju i Englesku pa kroz produžetke i penale došla do četvrtfinala. Prvi put u povijesti svi četvrtfinalisti bili su pobjednici svojih skupina, nijedan “drugi” se nije progurao – uredan, ali nimalo običan poredak. U pozadini, dok se na stadionima plesalo sambu i pjevalo. Brazil je gorio od prosvjeda zbog skupih stadiona i računa, koji će narod plaćati još godinama. Na travnjaku spektakl, izvan travnjaka gorčina.
Na kraju je Miroslav Klose postao najbolji strijelac u povijesti svjetskih prvenstava. Njemačka je uzela svoj naslov, a Hrvatska se vratila kući s osjećajem da je mogla bolje, ali nije znala kako. Četiri godine poslije, u Rusiji, ista jezgra, oplemenjena i sazrela, otpjevat će svoj veliki pjev. Brazil 2014. ostao je kao uvod – bolna, ali potrebna lekcija prije simfonije u Moskvi.
