Sadržaj
Nogomet
SP-u 2002.: Mundijal na kojem su bizarnosti nadigrale nogomet
Vatreni su u Japan i Južnu Koreju stigli kao brončani dečki iz Francuske, ali bez onog starog sjaja. Generacija je već lagano silazila s pozornice. Nije više bilo Ćire kraj aut-linije, Bobana i Asanovića u sredini. Umjesto njih pojavila su se neka nova djeca; Pletikosa, braća Kovač, Šimunić, Olić. I Mirko Jozić, čovjek s južnoameričkim pedigreom. Na klupi reprezentacije koja je još uvijek živjela od uspomena na Pariz i broncu.
Godinama kasnije sam će priznati da mu se baš i nije umiralo od želje biti izbornikom. Ali za trenera koji je kruh zarađivao po Čileu i okolici, skupina s Italijom, Meksikom i Ekvadorom izgledala je kao savršena pozornica. Djelovalo je, barem u teoriji, kao šansa da se nastavi ondje gdje je Ćiro stao. Da se još jednom upali motor stare mašine i doda malo svježe krvi. Atmosfera, međutim, nije imala veze s onom iz 1998. Ni u reprezentaciji, ni na ulici. Tudor je dva tjedna prije početka otišao na operaciju koljena. Ćiro je još ranije, nakon remija s Belgijom i Škotskom, rekao svoje “dosta je” i digao sidro. Kvalifikacije su prošle bez poraza, Maksimir je protiv Belgije eksplodirao u akciji Prosinečki – Balaban – Bokšić. Ali to se pokazalo više kao labuđi pjev stare garde, nego uvertira u nove podvige i eventualnu reprizu Francuske 1998.
Bez aplauza: Kako je završila era Šukera i Prosinečkog
U Japanu je krenulo onako kako na velikim natjecanjima obično ne smije krenuti niti pod razno – mlako. Meksiko u Niigati, tvrda utakmica bez previše rizika, i onda onaj trenutak koji ostane kao ožiljak. Živkovićev prekršaj za penal, Blanco siguran, isključenje. Kapetan budućih godina prerano je otišao pod tuš, Hrvatska je bila na koljenima već u prvoj rundi. Priča je, realno, već tada bila napuknuta. Razočarenje je bilo golemo, ali nogomet je čudna biljka. Kad ti se čini da je gotovo, ostavi ti još jedan prozor otvoren. Za Hrvatsku je taj prozor bio Ibaraki i Italija. Bez Šukera, bez Prosinečkog, ali s Ivicom Olićem koji je tog ljeta prvi put ozbiljno zalupio nogom o vrata velike scene. Ušao je nakon gola Vierija, i odjednom je sve izgledalo drukčije: njegov gol za 1:1, pa tri minute kasnije Rapaićeva majstorija za preokret. Talijani su do kraja tresli gredu i živce, poništen im je pogodak, ali Hrvatska se vratila u život. Barem na kratko.
Jer ključ je ležao u Yokohami i utakmici s Ekvadorom. Tu je trebalo staviti potpis, zaključiti priču, potvrditi da pobjeda nad Italijom nije bila samo epizoda. Umjesto toga, Jozić je poslao prilično defenzivnu momčad. Prvo poluvrijeme prolazi bez udarca koji bi itko zapamtio, u drugom Edison Mendez zabija za 1:0, i pozornica se gasi. Mundijal je za Hrvate završio, taman kad je trebao početi. Tek kasnije počele su izlaziti priče koje u Hrvatskoj tradicionalno stižu s odgodom: loša atmosfera. Igrači koji ne vjeruju izborniku i izbornik koji ne vjeruje igračima. Kemija koja ne postoji, priče o klimi, vlagi i svemu što je lakše okriviti od vlastitih slabosti. Izgovora je bilo puno, ali dobrog nogometa – malo. I nekako, gotovo tiho, to je ispao neslavan oproštaj za Davora Šukera, Roberta Prosinečkog, Alena Bokšića i Roberta Jarnija. Generacija koja je osvojila svijet sišla je s pozornice bez aplauza.
Mundijal bizarnosti: od sudačkih skandala i političkih režija
Sam Mundijal, prvi put u Aziji, imao je svoju posebnu scenografiju. Utjecao je i na svakodnevicu: ruski zastupnici u Dumi bezuspješno su tražili prekid zasjedanja kako bi gledali reprezentaciju. Dok je naš Sabor bez puno razmišljanja parkirao dnevni red čim bi Vatreni istrčali na teren. Bilo je to prvenstvo koje je, osim sparine i vremenske razlike, obilježilo katastrofalno suđenje i guranja domaćina preko granice fair-playa. Protiv Italije i Španjolske poništavali su se čisti golovi, svirali nepostojeći prekršaji i zaleđa. Pa je Mundijal ostao urezan kao natjecanje pod debelom dozom sumnje.
Za dodatnu bizarnost, pobrinuli su se i susjedi s druge strane granice na Korejskom poluotoku. U Pjongjangu su utakmice prenosili s odgodom i po vlastitoj montaži. Recimo, pusti se prvo poluvrijeme dvoboja Južne Koreje i SAD-a, u kojem domaćin gubi. A onda se prijenos “magično” prekine baš u trenutku kad Koreja izjednači. Drugo poluvrijeme – nikad viđeno. Uvijek postoji netko tko više voli režirati stvarnost, nego je gledati. Veliki su, jedan po jedan, padali s pozornice. Francuska, aktualni svjetski prvak, ispala je bez postignutog gola već u skupini. Argentina je također zapela u prvom krugu, a Turska – zemlja koju nitko nije imao niti na mapu – dohvatila je broncu.
Ronaldo, frizura i Mundijal koji se ne zaboravlja
Na kraju, kao i obično, naslov je završio u rukama Brazila. Najbolji igrač bio je Ronaldo Luiz Nazario de Lima, onaj “pravi Ronaldo”. Zabio je osam golova, ali o njegovoj se frizuri pričalo jednako strastveno kao i o njegovim pogocima. Onaj mali, apsurdni polukrug kose na čelu postao je globalni fenomen. Dovoljno ružan da ga nikad ne zaboraviš. Tog ljeta milijuni tinejdžera širom svijeta hodali su okolo s identičnim “remek-djelom” na glavi. Mundijal na kojem je nogomet često bio sporedni glumac, a bizarnosti – od sudaca do frizera – ukrale glavnu ulogu.
