Sadržaj

Nogomet

Kažu da je u nogometu uvijek teže obraniti, nego osvojiti naslov. To vrijedi za većinu, ali kad su u pitanju Vatreni, tada se sva opća mjesta, sve fraze, mogu slobodno baciti u more. Ta reprezentacija već godinama piše vlastitu gramatiku nogometa. Nakon ruske bajke i moskovskog finala, Hrvatska se četiri godine kasnije opet pojavila na svjetskoj pozornici, ovaj put u katarskoj pustinji. Mundijal usred zime, na maloj površini, s klimatskim stadionima i klimom koja baš i nije bila prijatelj nogometu. A opet, sve je, barem logistički, funkcioniralo kao švicarski sat. U toj sterilnoj kulisi, jedna mala zemlja opet je uspjela unijeti emociju.

Dalić je u Katar poveo reprezentaciju koja je istodobno bila i stara i nova. Nekolicina senatora još je uvijek držala svlačionicu, ali lice momčadi bilo je drukčije. Obrana i napad doživjeli su potpuni remont, dok je u sredini ostala čvrsta jezgra. Luka Modrić, Marcelo Brozović i Mateo Kovačić, preživjeli iz Rusije, ponovno su nosili ritam igre. Naprijed su kontinuitet osiguravali Ivan Perišić i Andrej Kramarić. A jedini braniči koji su prešli most od Moskve do Dohe bili su Dejan Lovren i Domagoj Vida. I negdje u sjeni ruske priče stajao je treći vratar Dominik Livaković – čovjek koji će četiri godine kasnije postati najjače oružje Vatrenih.

Kvalifikacije po hrvatskom receptu: drama pa slavlje

Svijet je u Katru upoznao novu generaciju koja je, uz staru gardu, dala priči drugačiji ton. Joško Gvardiol, klinac s maskom i staloženošću stopera koji kao da igra treći veliki turnir, Borna Sosa, Josip Juranović, Lovro Majer, Nikola Vlašić… s klupe su dolazili Marko Livaja, Mislav Oršić, Bruno Petković. Kao da je netko u Dalićevu kuhinju donio novu zalihu svježih sastojaka, ali nije dirao osnovnu recepturu. A kao i mnogo puta do tada, sve je zapravo krenulo puno prije Katara, u kvalifikacijama. Hrvatska i kvalifikacije – to je već žanr sam za sebe. Opet isti film: loš ulaz, grč, nervoza… i onda, kao po narudžbi, hladan, dominantan finiš i prvo mjesto u skupini H. Nositelji, glavni favoriti, aktualni svjetski doprvaci – i opet lekcija da se ništa ne dobiva na ime.

Skupina sa Slovenijom, Ciprom, Slovačkom, Rusijom i Maltom izgledala je na papiru pristojno, ali na terenu je već prva scena bila šamar. Poraz 1:0 od Slovenije u Ljubljani, hladan tuš koji je odmah ostavio Hrvatsku u minusu. Uslijedila je Rijeka, pobjeda protiv Cipra, ozbiljan posao protiv Malte i polagano vraćanje pulsa na normalu. Jesenski dio donio je seriju sudara s najjačim suparnicima u skupini. Sedam bodova u tri utakmice – taman dovoljno da se ostane u igri za tron. Posebno je odjeknula pobjeda 3:0 na Cipru. I, naravno, Osijek. 2:2 sa Slovačkom, “kiks” zbog kojeg se Hrvatska spustila na drugo mjesto, iza Rusije, i zbog kojeg je zadnja runda kvalifikacija dobila dimenzije malog finala.

I onda – kiša. Težak, raskvašen teren, utakmica u kojoj se lopta više plivala nego se kotrljala. Hrvatska je dominirala, Rusija se branila, a odluka je pala onako kako to često biva u ovim našim povijesnim epizodama – autogolom u završnici.

Reprezentacija koja nikad ne odustaje: Hrvatska u Kataru

U Katru je priča krenula mirnije nego što smo navikli. Uvodni remi 0:0 s Marokom bio je utakmica bez golova, ali ne i bez poruke: ovo je završni turnir na kojem će se puno toga rješavati u detaljima. Kanada je zato platila punu cijenu – 4:1 i onaj trenutak kada je cijeli svijet vidio da Hrvatska još uvijek zna eksplodirati kad se pogode dan, protivnik i raspoloženje. Bod protiv Belgije, u utakmici punoj nervoze, bio je dovoljan za nokaut fazu i kraj jedne velike belgijske generacije.

A onda Dalić i njegova ekipa ulaze u svoj omiljeni teritorij – utakmice koje traju duže od 90 minuta. Prvo Japan, disciplinirana, neumorna momčad koja je mislila da može prevariti sudbinu. Raspucavanje jedanaesteraca u kojem Dominik Livaković potvrđuje da nije slučajno završio u albumu hrvatskih junaka. Tri obranjena penala i novi nastavak serije koja počinje Subašićem u Rusiji, a nastavlja se u katarskoj noći.

Čekao je Brazil, prvi favorit turnira, reprezentacija koja je na papiru već imala upisano polufinale. Utakmica se lomila, Hrvatska je bila na rubu ispadanja kada je Neymar, u svom stilu, probio obranu i zabio u produžetku. Za mnoge je tu priča bila gotova – ali ne i za reprezentaciju koja je navikla pisati dodatna poglavlja. Bruno Petković, čovjek koji je često bio između heroja i zagonetke, vraća stvari na početak i odvodi utakmicu u još jedan rulet. I opet, rulet se osmjehuje Hrvatskoj. Penali, hladnokrvnost izvođača i Livaković koji još jednom spušta rampu. Hrvatska je na novoj svjetskoj smotri opet u polufinalu.

Bronca kao potvrda veličine

Pred njima je bila Messijeva Argentina. I oni su došli iz drame s Nizozemskom, s istom količinom potrošenih živaca, ali s Messijem u možda posljednjem plesnom ritmu, sa statusom favorita po kladionicama. Hrvatska je krenula hrabro, držala loptu, izgledala kao momčad koja zna što radi – ali ponekad sudac, penal i malo nesreće naprave pukotinu kroz koju se utakmica jednostavno prelije na drugu stranu. Argentina je pobijedila 3:0, Vatreni su morali potpisati kapitulaciju i, kao i 1998., okrenuti se utakmici za broncu.

A bronca, ta stara hrvatska medalja, opet je čekala. Još jednom Maroko, još jednom reprezentacija koja je postala priča turnira. Hrvatska je u toj utakmici možda odigrala najkompletnijih 90 minuta na natjecanju. Rano vodstvo preko Gvardiola, brzo izjednačenje Maroka, i onda – Mislav Oršić. Onaj njegov zakrivljeni udarac, “kifla” u rašlje, pogodak koji je u trenutku postao dio kolektivne memorije. Još jedna bronca, treća medalja, nova potvrda da ova mala zemlja više nije nikakva egzotika, nego konstanta.

Sve to odvijalo se na turniru koji je bio specifičan na svim razinama. Globalni nogometni festival usred zime, u zemlji bez nogometne tradicije, s klimatskim stadionima, pomaknutom sezonom i cijelim nizom pitanja koja nisu imala veze s ofenzivnim trokutima i presingom. Čudni “navijači” koji su izgledali kao unajmljeni statisti, uredno obučeni u boje raznih reprezentacija, pojavljivali su se u kadrovima. I dok su Belgija i Njemačka pakirale kofere već nakon skupine, Saudijska Arabija je srušila Argentinu koja je kasnije, u jednoj od najluđih finalnih utakmica, postala prvak svijeta pobjedom nad Francuskom nakon penala.

Na kraju, Katar 2022. ostat će u sjećanju kao turnir pun paradoksa: zimski spektakl u pustinji, najskuplja kulisa nogometne povijesti i jedna mala reprezentacija koja je, usprkos svemu, opet našla način da od svega toga napravi  hrvatsku priču.