Sadržaj
Nogomet
Amerikanci najčešće znaju gdje su bili kad je iz Dallasa stigla vijest da je pao Kennedy. Hrvati znaju gdje su bili kad je Goran uzeo Wimbledon. I gotovo svatko u ovoj zemlji može ispričati gdje je bio 15. srpnja 2018. Kad je Hrvatska zakoračila u najveći dan svoje sportske povijesti – finale Svjetskog prvenstva u Rusiji. Rusija 2018. nije bila samo nogometni turnir, bila je mala državna maturа jednog naroda. Srebro iz Moskve pretvorilo se u osobnu iskaznicu hrvatskog identiteta, otpornosti i kolektivnog ponosa. A sve je počelo prilično neugledno, u danima kad je kvalifikacijski vlak opasno škripao. Nakon poraza od Turske i remija s Kosovom, HNS je povukao potez koji je mirisao i na očaj i na hrabrost. Smijenio je Antu Čačića i na klupu posjeo Zlatka Dalića.
Od anonimusa s aerodroma do arhitekta hrvatske bajke
Dalić je u reprezentaciju ušao gotovo tiho, toliko da su ga mnogi igrači upoznali na aerodromu, onko usput, uoči puta za Ukrajinu. Na karti hrvatskog nogometa bio je tek fusnota, trener koji je radio po arapskom svijetu. Devet godina kasnije, taj “anonimus s aerodroma” postat će najbolji izbornik u povijesti, čovjek sa srebrom i broncom sa svjetskih prvenstava te finalom Lige nacija u biografiji. Ali tada, u jesen 2017., sve je još bilo samo – rizik. U Rusiju se krenulo nekoliko mjeseci poslije, s popisom koji je izazvao i mrmljanje i slaganje. Letica, Barišić, Nižić, Sosa, Rog, Pašalić, Čop, Santini – ostali su prekriženi.
“Ovo je moj izbor i stojim iza njega. Nisam imao puno dilema, svjestan sam da nikada neće svi biti zadovoljni. Svi imaju pravo na svoje mišljenje, moje je pravo da izaberem igrače”, rekao je Dalić. Ispostavilo se da je izabrao dobitnu kombinaciju. Put do finala imao je svoju logiku. Skupina je bila laboratorij samopouzdanja. Protiv Nigerije Hrvatska je izgledala kao ozbiljna reprezentacija odraslog nogometa – bez pirotehnike, ali s čvrstom obranom, kontrolom sredine i strpljenjem. Autogol nakon prekida, pa Modrićev penal, donijeli su ono najvažnije: mir
Turnir na kojem je Hrvatska prestala biti autsajder
Argentina je bila trenutak kad je svijet podigao obrve. Messi s druge strane, ali Hrvatska je odigrala utakmicu koja je mirisala na nogometnu perfekciju. Rebićev volej nakon Caballerove pogreške, Modrićev udarac s distance koji je nacrtao loptu u kut. Rakitićev hladni potpis za 3:0 – to je večer kad je Hrvatska prestala biti “dark horse” i postala pritajeni favorit za medalju. Island je donio rotacije i poruku da ni pričuvni nemaju namjeru spuštati ljestvicu: nova pobjeda, 2:1, savršena skupina i osjećaj da ova momčad ima i udarnu postavu i dubinu.
A onda je počela faza za odrasle. Osmina finala s Danskom – brzi golovi, 1:1 već u uvodu, pa duga, nervozna bitka. Modrić u produžetku promašuje penal, Subašić na jedanaesterce brani tri. Kvaka hrvatskog nogometa: kad ti glavni čovjek padne, drugi iskoči još veći. Protiv Rusije, domaćina, opet 2:2, opet rulet jedanaesteraca, opet prolaz. Hrvatska se polako pretvarala u momčad koju neutralni počinju usvajati kao svoju.
Rusija 2018. – srebro koje je sjajilo kao zlato
Polufinale s Engleskom bilo je više od utakmice. To je bio sudar dviju priča: jedne koja vjeruje da se nogomet “vraća kući” i druge koja je odlučila da još nije vrijeme za povratak domu svome. Engleska je povela u petoj minuti, ali Hrvatska je iz minute u minutu gutala njihovu inicijativu. Perišić izjednačava, Mandžukić u produžetku zabija za 2:1 i ruši stakleni strop postavljen 1998. Treći produžetak zaredom bio je dokaz da ova momčad ima pluća, glavu i srce kakva se rijetko viđaju.
I onda – Francuska. Reprezentacija široka kao imperij protiv zemlje s manje od četiri milijuna stanovnika. Završilo je 4:2, ali tko je gledao, zna da to nije bila jednostavna priča o nadmoćnom favoritu i simpatičnom autsajderu. Hrvatska je igrala hrabro, tražila igru i kad je gubila, odbijala prihvatiti ulogu zahvalnog sudionika. Golovi Perišića i Mandžukića bili su potpisi jednog inata koji nije pristajao na šutnju. Francuzi su imali više kvalitete, više hladnokrvnosti, ponešto i sreće. Ali Hrvatska je na kraju dobila ono što se ne stavlja u vitrinu. Finale u Moskvi nije bila samo izgubljena utakmica, nego trenutak kad je hrvatski nogomet ušao u društvo koje se broji na prste jedne ruke. Srebro je na papiru, ali u glavama i srcima navijača – to je bilo zlato. I zato svi znamo gdje smo bili tog 15. srpnja 2018.
