Sadržaj
Nogomet
Izvor fotagrafije: Sportphoto/HISTORY/PIXSELL
Nakon što je Hrvatska probila led na velikoj sceni, tamo negdje u maglovitoj Engleskoj ’96., svijet je naslućivao da dolazi nešto ozbiljno. Ali ono pravo, ono što ostaje zapisano u kolektivnoj svijesti naroda, dogodilo se dvije godine kasnije u Francuskoj.
Bila je to generacija s pedigreom i gardom. Boban kao aristokrat lopte. Prosinečki kao umjetnik koji nogomet igra, kao da mu nitko ne može uzeti vrijeme. Šuker kao hladni egzekutor, čovjek kojem je i pola prilike bilo dovoljno. Štimac kao vojnik, spreman na rat za svaku loptu. Tu su još bili Bilić, Jarni, Stanić, Asanović, Soldo, Ladić… momčad sastavljena od karaktera, ega i kvalitete koja se rijetko poklopi u isto vrijeme.
Na klupi – Ćiro Blažević. Ne trener, nego fenomen. U zenitu svog teatra, u vremenu kada je nogomet bio i predstava i politika i emocija. Znao je motivirati, naljutiti, posvađati i pomiriti. Oko reprezentacije – šušur. Očekivanja taman kakva trebaju biti: dovoljno velika da hrane snove, ali još uvijek nedovoljna da itko ozbiljno kaže kako Hrvatska može do kraja. A nacionalni naboj? Na granici pucanja.
Francuska 1998. – kad je reprezentacija postala više od nogometa
Hrvatska je tada još bila mlada država. Ratne slike nisu bile daleko, a sport je postao nešto više od igre. Reprezentacija nije igrala samo za rezultat. Igrala je za potvrdu identiteta. Svaka pobjeda imala je težinu veću od nogometa. Pripreme su krenule doma, kako i dolikuje. Ali gdje je Ćiro, tu je i drama. Trčali su se krugovi, mjerila disciplina, gledalo tko je “unutra”, a tko više nije. Jedan krug bio je dovoljan da Igor Cvitanović ispadne iz priče.
“Trebao mu je razlog. Uvijek mu je trebao neki razlog, eto, našao ga je u meni”, govorio nam je godinama kasnije Cvitanović. Pokušao je i preko Tuđmana. Nije prošlo. “Ne miješam se u Ćirine odluke, čuvam mu autoritet”, stigla je poruka s Pantovčaka.
I tako je Hrvatska otišla u Francusku bez Cvitanovića. I bez Alena Bokšića, koji je otpao zbog ozljede. Za mnoge – prevelik hendikep. Bokšić je tada bio europska klasa, napadač kojeg su se bojali najveći klubovi. Ali ta reprezentacija imala je nešto što se teško objašnjava taktikom i imenima. Imala je vjeru koja nije tražila pokriće.
Skupina? Jamajka, Japan, Argentina.
Protiv Jamajke se otvorilo rutinski. Nije bilo briljantno, ali bilo je dovoljno ozbiljno da Hrvatska pokaže kako nije turist u Francuskoj. Japan je pao još teže, u utakmici koja je tražila strpljenje i mirnoću. A onda Argentina – sudar sa svjetskom silom. Poraz koji je možda došao u pravom trenutku. Da prizemlji. Da podsjeti kako se na Svjetskom prvenstvu svaka pogreška kažnjava.
Nokaut faza čekala je Rumunjsku.
Tvrda utakmica, nervozna, gotovo bez zraka. Penal koji je prvo bio, pa nije bio, pa opet jest. Šuker, naravno, hladan kao da igra prijateljsku utakmicu. I ona njegova vena na vratu, puls koji mjeri naciju. Kad je lopta završila u mreži, Hrvatska je bila među osam najboljih na svijetu.
A onda – Njemačka.
Stara rana i svježa želja za osvetom. Nijemci su tada još bili simbol nogometne moći. Disciplina, rutina, mentalitet pobjednika. Mnogi su vjerovali da je hrvatska priča stigla do kraja. A odgovor Vatrenih nije bio samo pobjeda, nego demonstracija. Jarni u sudačkoj nadoknadi prvog dijela – kao da otvara vrata nečega velikog. Vlaović u nastavku – kao da ih zatvara. A Šuker? On stavlja pečat. Elegantno, gotovo bez emocije, kao čovjek koji je unaprijed znao kako će završiti.
Tri komada. Bez rasprave. I poslali smo Nijemce kući.
Bio je to trenutak kada je Hrvatska prestala biti simpatična priča malih autsajdera. Svijet je shvatio da ova reprezentacija može dobiti svakoga.
Hrvatska među četiri najbolje na svijetu. A Hrvatska doma, na nogama. Gradovi gore, trgovi dišu kao jedno tijelo. Ljudi izlaze na balkone, pale baklje, grle nepoznate prolaznike. Vittel, mala baza hrvatske reprezentacije, postaje mjesto iz kojeg se prati kolektivna euforija jedne države.
A Ćiro? Ukrao je show i izvan terena. Pojavljivao se sa žandarskom kapom u znak podrške Danielu Nivelu, francuskom policajcu koji je tijekom navijačkih izgreda zadobio ozljede opasne po život. Znao je Ćiro kako se stvara simbolika. I znao je da Svjetsko prvenstvo nije samo nogomet.
I onda – Francuska
Polufinale protiv domaćina. Priča koja je mogla postati najveća sportska bajka hrvatske povijesti. Prvo poluvrijeme šahovsko. Napeto. Bez viška rizika. A onda šok za stadion. Šuker bježi obrani i zabija za 1:0. Hrvatska vodi protiv domaćina Svjetskog prvenstva. San je bio na dlanu.
Ali dogodio se Lilian Thuram.
Čovjek koji nikad nije zabijao. Čovjek koji ni prije ni poslije nije ponovio takvu večer. Dva gola u nekoliko minuta bila su dovoljna da sruše snove jedne zemlje. Hrvatska je pritiskala, tražila još jednu šansu, ali Francuska je preživjela.
Ostala je i ona vječna rasprava – je li Ćiro pogriješio s Prosinečkim?
Jednom prilikom zvali smo Roberta Prosinečkog, za kojeg mnogi i danas tvrde da je morao krenuti od prve minute u toj utakmici…
“Ćiro? Da me stavio u igru, bili bismo prvaci svijeta. Pitajte njega, jer mu je žao”, rekao je Prosinečki prije nekoliko godina potpisniku ovih redaka.
Ta rečenica ostala je živjeti kao jedna od najvećih hrvatskih nogometnih “što bi bilo kad bi bilo” priča. Utakmica je bila izgubljena, ali prvenstvo još nije bilo gotovo. Vatrene je čekala borba za broncu protiv Nizozemske. A nije isto vratiti se kući kao pobjednik ili kao poraženi.
Problem nije bio protivnik. Problem je bila glava.
“Bili smo prazni”, priznao je Ćiro.
I stvarno jesu. Nakon Francuske činilo se kao da je reprezentacija emocionalno potrošena. Ali velike momčadi pronađu nešto i kad misle da više nemaju ništa.
Kad imaš Šukera – nisi nikad bez nade.
Šesti gol na prvenstvu. Zlatna kopačka. Status heroja potvrđen zauvijek. Zenden je vratio Nizozemce, ali onda je Prosinečki zabio za kraj. Za neku svoju pravdu. Za svoj odgovor svima koji su mislili da više nije važan… I za broncu.
Broncu koja je imala zlatni sjaj.
Bila je prva. Bila je temelj. Bila je identitet. Generacija ’98. nije Hrvatskoj donijela samo medalju. Donijela je samopouzdanje. Pokazala je da mala država može stati uz najveće i ne trepnuti.
Hrvatska se iz Francuske vratila kao nogometna činjenica. Država koja se upisala na kartu svijeta. Generacija koja je postala mit.
A mitovi, zna se, ne stare. Samo čekaju da ih netko pokuša nadmašiti.
Dvadeset godina kasnije – netko je i uspio.
